Home » pojam » znanstvena_notacija_visine

Znanstvena notacija visine

Jezici

EN scientific pitch notation; NJ Wissenschaftliche Tonhöhennotation; FR ;

Definicija

Naziv za metodu specificiranja visine nekog tona, pomoću abecednog imena note koja ga predstavlja, (s predznakom ukoliko treba) i brojkom za identifikaciju oktave. Ona se bavi samo time kako su određena imena bilježena u tiskanom i pisanom tekstu, a ne specificira same frekvencije temeljnih tonova (ukoliko ih ima). Najdubljem čujnom tonu C pridaje se oznaka C₀. Prema tomu, središnji C nosi oznaku C₄

Komentar

Znanstvenu notaciju visine ne smije se brkati sa tzv. znanstvenom visinom, odn. filozofskom visinom, ili Verdijevom ugodbom, koja tonove klase C definira kao potencije broja 2. Po ovakvoj bi ugodbi osnovna frekvencija središnjeg c' iznosila 256 (2⁸) Hz, i bila bi 31.77ct (šestinu stepena) niža od ISO-16 standardne ugodbe.

Također ju valja razlikovati od u nas uvriježene Helmholtzove notacije ( C͵͵ C͵ C c c′ c″ itd.), s kojom su povezani i tradicionalni nazivi oktava (prva oktava, mala oktava, velika oktava itd...)

Kritika

Mada ga se često naziva i internacionalnom notacijom visine, ovakav je sustav transparentan i u duhu jezika prvenstveno u anglosaksonskom govornom području i računalnim programskim jezicima koji se uglavnom temelje na jezičnim paradigmama toga područja. Već u srednjoeuropskoj akademskoj glazbenoj tradiciji ime note anglosaksonske note B je H, a naš B je anglosaksonski B^b (= B-flat), dok u npr. Francuskoj, Italiji ili Rusiji notna abeceda u smislu glazbene tradicije niti ne postoji.

Referencije

<WK>: SPN;